preskoči na sadržaj

Osnovna škola "Ljudevit Gaj" Krapina

 > Naslovnica
 

Ivona Herout osvojila 1. nagradu na SFERICI 2019.

Autor: Anita Džaja, 13. 5. 2019.

Učenica Ivona Herout (7. b) osvojila je 1. nagradu na natječaju SFERICA 2019. u kategoriji učenika od 5. do 8. razreda. Natječaj je organizirala Sfera (društvo koje promiče fantastiku i znanstvenu fantastiku u Hrvatskoj).

Ivona je napisala priču Kroz Jadransku pustinju. Priča je fantastične tematike, a možete je pročitati u nastavku.

Ivoni i drugim nagrađenim učenicima nagrade su dodijeljene u subotu, 11. svibnja, na svečanoj skupštini Sfere koja je održana u sklopu SFeraKona, najveće hrvatske SF konvencije.

Ovim putem čestitamo Ivoni i potičemo sve obožavatelje fantastične književnosti, ali i one koji će to tek postati, na čitanje fantastične književnosti i pisanje fantastičnih priča.

Ivona Herout, Kroz Jadransku pustinju

Prve sunčeve zrake provirivale su pomalo plaho iza visokih strmih litica. Polako, kao da svakim tihim trenutkom postaju sve odvažnije i hrabrije, kretale su se sve više i više te obasjavale novi dan. Svojom svjetlošću otkrivale su pješčanu pustinju što se prostirala kao suha dolina između visoravni. Pustinja bješe i dugačka i široka tisućama kilometara, i samo su je oštre oči uzvišenih sunčevih zraka vidjele čitavu. Ime joj bješe Jadranska pustinja. Nazvana je po Jadranu, svojem vječnom pastiru. Njemu bješe povjerena na čuvanje te je on pazio na nju i na njene stanovnike.

Sunce su tog jutra prvi izišli pozdraviti mali pustinjski gušteri koji su živjeli duboko u pijesku. Zatim su došle i pustinjske lije, i divlji risovi, a i ljudi što življahu u kućama od stijenja i pijeska. Započinjao je još jedan naizgled posve običan dan u pustinji. Smijeh ljudske djece izmiješao se s krikovima jastreba što su visoko letjeli. Sunčeve zrake penjale su se još više, kao da su željne pogledati radosnu pustinju s nekog visokog planinskog vidikovca.

Bio je tu i Jadran, pastir pustinje, koga su ljudi poznavali tek kao lika iz legendi što su se navečer prepričavale uz vatru. Šetao je udaljenim krajevima pustinje. Išao je onamo kamo se ljudi još nisu otisnuli, posve uz granicu s drugim pustinjama. Šetao je u tišini, posve sam. Bio je visok oko dva metra, zaogrnut nekim smeđim, izlizanim ogrtačem. Na glavi je nosio kapuljaču koja mu je sakrivala lice. Neobičan prizor jer za pustinjske prilike bješe veoma topao dan. Ispod kapuljače i ogrtača Jadran je zapravo krio svoju kožu (ako bi se to i moglo nazvati kožom) jer on bješe građen od pustinjskoga pijeska. I ponekad se činilo da je on pustinja i da je pustinja on kad bi se stopio s pustinjom i pustio vjetru da ga raznosi. I tada bi zaista bio pijesak, i pješčana dina.

No toga dana Jadran se nije stapao s pustinjom. Bio je previše zamišljen da bi se igrao s vjetrom što se vio oko njega i raznosio mu pijesak oko nogu što su bile obuvene u sandale. Znao je da nešto nije u redu. Sunce je već mjesecima prejako sjalo i previše žarilo pustinju. Ljudi su bili iscrpljeni i izmučeni tom vrućinom, korita svih potoka bijahu presušila, a kiša nije padala već godinama. Iznenada stane. Nalazio se pred ostacima životinjskih tijela oko kojih su letjeli stravični lešinari. Bile su to ptice mršavih tijela, zagasita perja bez sjaja, iskolačenih, prodornih očiju i oštrih kandža.

Jadran se zaletje svom snagom među ptice, ali one se nisu micale. To nisu bile ptice njegove pustinje. Bile su to ptice iz nekih dalekih krajeva, tamnih, mračnih i žednih. Prodere se: „Mičite se kad vam kažem! Odlazite, glasnici tame! Vraćajte se u mrak iz kojeg ste došli!“ Ali ptice su se samo još više naljutile i počele siktati. Napuštale su suhe lešine i opkoljivale Jadrana. On je stajao ondje gledajući ih bez straha. Prođe još nekoliko trenutaka kojima je gospodarila tišina, a onda Jadran počne svoju preobrazbu. Stopi se s pustinjom i postane njen dio. Pustinja je plešući s vjetrom ljutito nasrnula na ptice tame. Ptice su vriskale prodornim glasovima. Pustinja ih je čvrsto stegnula i uskoro zakopala u svoje dubine ne ostavljajući ni jednu jedinu ptičurinu na površini.

Jadran se ponovno uobliči u sebe i s gađenjem pogleda u pijesak. Nije uspio vidjeti tamnu dubinu u koju su ptice potonule. „Iz tame ste došle, u tamu ste se i vratile“, reče mrtvim pticama. Zatim se sagne nad jedan životinjski kostur i onjuši ga pokušavajući otkriti od čega je životinja uginula. Jadranu je miris govorio više nego bi govorio nekom drugom. On je poznavao miris svega u svojoj pustinji, pa i svakog pojedinog zrnca pijeska.

„Uginula je od vrućine“, pomisli Jadran, „od vrućine i žeđi.“ „Ova suša prevršila je već svaku mjeru. Ovo nije prvi njen pokolj koji sam vidio. Stradat će i ljudi. Da mi je znati otkuda su došle one ptice? Izgledaju kao one grozne ptičurine s daleke Hladne visoravni, koje gladne ne vrebaju samo lešine, nego i sve živo. Ako su one ovdje, zaista nam se ne piše dobro. Slutim da ovo nije obična suša. Ovo je kraj nečega. Ne znam čega. Nadam se da nije kraj moje pustinje...“ Potom se tiho stopi s pustinjom i nježno počne zakopavati kosture u pijesak.

Sunce se na zapadu već opraštalo, a na tamnome nebu počele su se pojavljivati prve zvijezde, srebrne svjetiljke u noći. Ljudska su naselja polako utihnula, a životinjice su se sakrile u svoje nastambe. Noć je bila topla, pretopla, onakva kakva pustinjska noć ne bi smjela biti. Jadran je sjedio na visokoj pješčanoj dini i promatrao tiho nebo. Osjećao je da se pustinja suši, da nekako gasne od sve one vrućine. Spusti pogled na svoju voljenu pustinju. „Moram nešto poduzeti“, mislio je. „Ovo je moja pustinja i ja se moram brinuti za nju. Ja sam joj pastir.“ Uzdahne i ponovno pogleda nebo. „Otići ću Vremenskoj Putnici po savjet. Ona će mi pomoći“, odluči napokon.

Vremenska Putnica živjela je u špilji u podnožju visoravni koja se nalazila pokraj pustinje. Jadran nije znao njezino pravo ime jer mu ga ona nije željela reći. Bila je veoma tajanstvena i

nije voljela govoriti o sebi, ali zato je Jadranu oduvijek davala dobre savjete. On je k njoj dolazio jer je ona već više puta bila u budućnosti te je znala puno o tome što će se dogoditi. Možda je i sama došla iz budućnosti… Nije često izlazila iz svoje špilje, i nije razgovarala ni s kim osim s Jadranom, i pustinjskim životinjama čiji je jezik razumjela.

Jadran se stopi s pustinjom i krene do visoravni. Kretao se brzo pod okriljem noći, ali je do špilje ipak došao tek za nekoliko dana. Kada je napokon bio blizu, uobliči se ponovno u svoj lik i prijeđe posljednjih stotinjak metara pješice. Bilo je kasno prijepodne, a negdje iz visina na pustinju su se spuštali jezoviti krici gladnih ptica. Pustinja je već bila posve suha, pijesak zasušen, a sunce je žarilo bez milosti koliko se god njegove zrake doimale nježno i dobroćudno. Jadran se već nalazio pred špiljom i nasmiješi se gledajući je.

Ulaz u špilju bijaše impozantan, visok oko dva i pol metara, isticao se na sivoj stijeni visoravni svojim bojama. Na ulazu su stajala vrata izrađena od stijene. Na vratima su bila izrezbarena dva velika lista s isprepletenim peteljkama, obojena u zelenu i zlatnu boju. U listovima bijaše izrezbareno cvijeće, obojeno u nježnu ružičastu boju, a u svakoj latici bijaše utisnuta runa. Značenja tih znakova bila su poznata samo Vremenskoj Putnici jer ona sama bijaše izradila ta vrata. Jadran još jedanput pogleda vrata te pokuca svojom velikom pješčanom šakom.

Vrata se otvore istoga trenutka. Jadran uđe u špilju i preletje pogledom po njenoj unutrašnjosti. Činilo mu se da unutra nema nikoga pa se začudi i upita se tko je otvorio vrata. Špilja sama po sebi nije bila velika i imala je tek tri komada namještaja: krevet, stol i stolac. Jedina svjetost dopirala je kroz još uvijek odškrinuta vrata. Iznenada se vrata zatvore i nestane svjetlosti. Jadran se obazre oko sebe. Na vratima je stajala Vremenska Putnica. Iako je u špilji bilo mračno, sasvim ju je dobro vidio zahvaljujući svojim oštrim očima.

Nije bila osobito visoka, ali je bila vitka. Imala je dugu tamnu kosu vječito ispletenu u dvije pletenice. Oči su joj bile izrazito svijetle, zelene, a obrve gotovo da nije ni imala koliko su bile tanke. Nije bila ni mlada ni stara, kao da je ostavila godine negdje u vremenu. Djelovala je u isti mah nekako strogo i mudro, a ponekad je bila neozbiljna poput djevojčice. Izgledala je kao da uvijek drži sve konce u svojim rukama. Ipak ona bijaše prijateljica samog Vremena. Prijateljevala je i sa životinjama koje su s njom razgovarale i donosile joj vijesti iz pustinje i još

daljih krajeva. Gledala je Jadrana pomalo ljutito, kao da očekuje nekakvo objašnjenje ili opravdanje. Zbog toga se on osjećao kao dijete koje je zakasnilo na sat iznimno stroge učiteljice.

„Onda?“ upita ona. „Što trebaš od mene? Ne čini li ti se da je malo kasno da dolaziš po savjete? Ne čini li ti se da si trebao poduzeti nešto ranije?“

„Nisam mislio da je situacija tako ozbiljna“, reče Jadran pomalo ljutit jer mu se činilo da je Vremenska Putnica prenaglila s pitanjima i da ga napada.

„Nisi, je li?“ nastavi ona neumoljivo. „E, pa samo da znaš, ozbiljno je. I ti si mi neki pastir pustinje! Samo šećeš oko granica, uopće se ne brineš za druge!“

Jadran se sada zaista naljutio. Tko je ona da ga vrijeđa? Ljutito je pogleda. „Odjednom si se počela brinuti za pustinju, ha? Što ti ona ionako znači? Ionako uvijek možeš samo skočiti u budućnost i otići! Uostalom, što sam i trebao učiniti?“ Vremenska Putnica počne se smijati. „Iskušavam te. Samo me zanimalo mogu li te još uvijek lako iznervirati. Sad vidim da mogu.“ Ona odmahne glavom još uvijek se smijući. „Da, zaista ti treba savjet u vezi s ovom sušom. Došao je kraj tvoje pustinje.“ Zadnje riječi izrekla je posve nehajno, kao da kraj pustinje nije ništa posebno.

Jadran se osjećao kao da ga je nešto probolo kroz srce. „Kraj... pustinje? Ne. Ne, ne, ne i ne. Lažeš.“ Počeo se polako udaljavati od nje, ali ona mu se približi. „Nemoj biti žalostan“, reče mu ozbiljno. „To što više neće biti pustinje, ne znači da ćeš umrijeti ti ili ljudi koji u njoj žive. Neće čak ni pustinja umrijeti. Iz nje će se roditi more, a ljudi će nastaniti visoravni. Radi se samo o prijelazu. Razmisli. Umire li ujesen priroda? Ne, ona se samo privremeno mijenja. Kao što ni noć nije kraj svijeta. Budi bez brige, Jadrane. Sve će biti u redu.“

Jadran je pogleda i pritom skine kapuljaču. Lice mu bijaše od pijeska, ali oči ljudske, smeđe boje. Na mjestu usana stajao je prorez. „Ja ne želim biti pastir moru. Volim pustinju i njen pijesak. Što to uopće govoriš? Suša je. Kako bi odjednom moglo nastati more?“

Vremenska Putnica duboko udahne i reče: „More će nastati jedino ako izvršiš zadatak koji ti je namijenjen. Ako ne uspiješ... suša će satrti i uništiti pustinju. Pretpostavljam da si one lešinare već vidio. Oni nikada ne nose dobre vijesti. S njima ne mogu razgovarati, jer njihov je jezik jezik divljine i gladi. Već napadaju ljudska sela. Ako oni i ne učine dovoljnu štetu, to će učiniti suša koja ih je i stvorila od nekada prekrasnih orlova. Dakle, hoćeš li mi napokon povjerovati?“

Jadran nije znao što reći. Činilo mu se da su se za kratko vrijeme na njegova leđa strovalili svi mogući tereti i sada ga guše i pritišću. Nadao se da će ga Vremenska Putnica smiriti ili možda mu dati kakav koristan savjet. Ona je tek potvrdila njegove crne slutnje i strahove da se radi o kraju pustinje. Još mu je i otežala govoreći mu da je on taj koji treba spasiti pustinju. Da, on je bio pastir pustinje i on je trebao je paziti na nju. To je i radio. Njegov posao najčešće je bio stražarenje na pustim granicama, a katkad i osiguravanje ravnoteže životinjskih vrsta. Oduvijek je sanjao o tome da će jednom učiniti nešto zaista veliko. Ali, ovo! Trebao je uništiti pustinju koju je tako volio i pretvoriti je u more. Nalazio se između dviju odluka: sačuvati pustinju i pokušati riješiti problem suše ili spasiti ljude, pretvoriti pustinju u more i zauvijek je izgubiti.

„Jesi li odlučio?“ upita Vremenska Putnica. Jadran još jednom promisli o svemu, a onda odluči. „U redu“, reče joj. „Koji je tvoj plan?“ Ona se nasmiješi.

„Ima jedna priča. Stara, ne zna se otkuda je došla. Bio jednom jedan čovjek, seljak. Selo u kojem je živio bilo je smješteno u dolini između planina koje su ga okruživale sa svih strana. Tamo je zemlja bila dobra, tlo plodno i svi su živjeli u slozi. No onda je došla suša. Sunce je nemilosrdno palilo nekada dobre i bogate usjeve. Počela je vladati glad, s njom i bolesti. Životinje su ugibale od žeđi, ljudi očajavali i posve gubili nadu. Kiša nije padala mjesecima, pa prođe godina, pa dvije. Taj je čovjek gledao svu bol i patnju oko sebe i želio je da ih nema. Jednoga dana odlučio je popeti se na planinu pokraj sela jer više nije mogao gledati smrt oko sebe. Dok se penjao, primijetio je jednu špilju u planini te iz radoznalosti ušao unutra. Naišao je na jedan mač. Mač, na prvi pogled, nije bio nešto posebno, ali kad ga je čovjek uzeo u ruke, osjetio je nešto. Neku snagu. To, što je osjećao, bila je nada. Odmah je znao što treba učiniti, kao da čuo neki glas u glavi koji ga je navodio. Uzeo je mač sa sobom i otrčao u selo kroz ostatke sparušene trave. Naredio je ljudima da uzmu najvažnije i najvrednije stvari i svoje životinje te da se sklone na najvišu planinu. Oni su tako učinili i on je pošao s njima. Tada je, kažu, došao sup. Ogromna ptica primila je čovjeka i odnijela ga do oblaka koji su bili iznad sela. Čovjek je jedan tamni, kišni oblak koji nije kišio, razrezao mačem. Istoga trena iz oblaka je potekla bujica vode koju je oblak godinama podlo uskraćivao seljanima. Voda je potopila nekadašnje selo i stvorilo se jezero. Potekle su čak i neke rijeke. Ljudi su se nastanili uz jezero i proglasili čovjeka s mačem svojim kraljem. Duge su godine živjeli u sreći, ali bilo je to tako davno da se i gore jedva sjećaju. Jezero je već odavno presušilo. Mnogi i ne znaju da se to uistinu dogodilo.“

Kad je Vremenska Putnica završila kazivanje, nekoliko je minuta prošlo u tišini. Tada Jadran progovori: „Ti, dakle, vjeruješ da je ta priča istinita? Vjeruješ da sam ja taj koji će mačem razrezati oblak i stvoriti more? Tvoja teorija baš i nije pouzdana.“

„Opet mi ne vjeruješ i ljutiš se“, reče Vremenska Putnica. „Kad bi se bar strpio i pustio me da dođem do daha i završim. Imam mač. Možeš uspjeti… Uspjet ćeš!“ Jadran je s nevjericom pogleda: „Kako možeš biti sigurna da je to taj mač?“

Ona ne reče ništa, već ode do kreveta i izvadi ispod njega predmet zamotan u kožu. Stavi ga na stol i razmota. To je bio mač. Iz njega kao da je nešto izbijalo, nešto iskonskoga. Jadran ga oprezno uzme. Nije bio težak. Zapravo, činilo mu se kao da je mač otklonio svu težinu s njegovih leđa te se osjećao pun nade i siguran u sebe. „Vjeruješ li mi sada?“ upita Vremenska Putnica. Jadran lagano kimne.

Izašli su van iz špilje. Bila je noć. „Hoćemo li sada skloniti sve ljude i životinje na visoravan i čekati dolazak supa?“ reče Jadran. „Naravno da ne“, odgovori mu Vremenska Putnica. „Ja se idem pobrinuti za ljude i životinje, a ti moraš sam naći način da dođeš do onih tamnih oblaka. Supovi neće ovdje dolaziti.“ Jadran se zagleda u visoke tmurne oblake što su zastirali zvijezde. Vremenska Putnica zagrli ga i šapne mu: „Molim te, čuvaj se.“ Zatim je otrčala. Njena bosa stopala ostavljala su tragove u vrućem pijesku. Jadran još jednom pogleda za njom. To je bio posljednji put da ju je vidio.

Jadran je ostao posve sam. Znao je da će Vremenska Putnica uspjeti sve odvesti na visoravan jer njoj je sve vrijeme stajalo na raspolaganju. Odjednom su noćni zrak proparali jezoviti krici. Lešinari. Lešinari koje je stvorila suša. Na stotine njih. Obrušavali su se na Jadrana nastojeći ga razderati svojom oštrim kandžama. On se polako stopi s pustinjom i krene s njom u njihovu posljednju zajedničku borbu. Lešinari su navirali sa svih strana, ali se pustinja uzdigne kao golemi val i poklopi ih. Jadran se ponovno uobliči u sebe i počne hvatati dah, izmoren od borbe. Sve bijaše tiho. No, iznenada kao da su se u žednoj pustinji otvorile rupe. Lešinari su navirali kroz njih, u groznome jatu letjeli su uvis te polako okruživali Jadrana. On čvrstom rukom stegne mač i počne sjeći ptice. Padale su oko njega, no još je uvijek bilo onih koje su ga grabile svojom oštrim kljunovima. Činilo se da će ga pobijediti.

Tada su došli risovi. Skočili su na ptičurine trgajući ih snažnim zubima. Za risovima su došli pustinjski gušteri i lije. „Vremenska Putnica“, pomisli Jadran, „ona im je rekla da dođu.“

Pustinjske životinje ubrzo su pobijedile lešinare, a zatim se okrenule i otišle. Jadran je ponovno ostao sam.

Stopi se s pustinjom. Zajedno su počeli stvarati stup od pijeska, koji se spiralno penjao prema gore. Na putu prema tamo, Jadran je gledao okolo. Vidio je druge pustinje, isto uništene sušom. Vidio je tragove u pijesku. Vidio je ljude i životinje sklonjene na visoravni. Vidio je svoju pustinju, Jadransku pustinju, kroz koju je toliko puta prolazio, koju je toliko volio. Iznenada osjeti negdje u sebi da je stigao. Do oblaka. Do kraja putovanja. Ispruži mač pred sobom i zareže tamne oblake. Činilo mu se da je taj trenutak trajao godinama, možda i stoljećima, a možda se zbio za treptaj oka.

Sjećanja o nastanku mora… O bujici vode. Sve mu je bilo mutno. Sjećao se boli koja mu strujala srcem zbog izgubljene pustinje, ali i radosti jer je spasio živote. Sjećao se žaljenja zbog toga što je učinio i spokoja što je suša napokon završila. Sjećao se kako mu je ispao mač i kako se srušio stup od pijeska.

Sunce je ponovno provirivalo, opet je obasjavalo novi dan. Prošla su već tisućljeća otkada je obasjavalo pustinju. Sada je obasjavalo more. Jadransko more. Ljudi su živjeli na visoravnima, no sada su ih zvali kopnom. Jadranova koža više nije bila od pijeska već od morske pjene. Više se nije stapao s pijeskom već s valovima. Jadran je neko vrijeme žalio za Vremenskom Putnicom, ali jednoga je dana šećući morskim dnom naišao na njenu špilju. Njezin namještaj uništila je vlaga, ali u zidu je ostao izrezbaren natpis:

OTIŠLA U BUDUĆOST.

Kada je to vidio, znao je da je ona dobro. Mač kojim je razrezao oblake do dandanas nije našao. Znao je da leži negdje pod pokrivačem Jadranskog mora, negdje u dubokom pijesku, u njegovoj pustinji što je ostala na dnu ispod srebrnih kapljica, zvijezda, što se odražavaju na pučini Jadranskog mora.

Pripremila: učiteljica Antonija Čekolj




E-MAIL ŠKOLE

ured@os-ljudevit-gaj-kr.skole.hr

Tražilica
Micro:bit-upute
Kalendar
« Studeni 2019 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 1
2 3 4 5 6 7 8
Prikazani događaji

Korisni linkovi
Oglasna ploča
Učitavanje RSS feeda je završilo s greškom: nema podataka
CMS za škole logo
Osnovna škola "Ljudevit Gaj" Krapina / Trg Stjepana Radića 1, HR-49000 Krapina / www.os-ljudevit-gaj-kr.skole.hr / ured@os-ljudevit-gaj-kr.skole.hr
preskoči na navigaciju